Da li ste citali pismo indijanskog poglavice iz 1854
Ako ga niste procitali, obavezno to ucinite. Ganuce vas recima i slicnostima sa nasom situacijom.
Tretiraju nas kao das mo Indijanci, kao da smo ljudi nizeg reda. Kada su nas bombardovali taj prosveceni zapad se radovao i navijao da se sto vise gadjaju mostovi po Srbiji. Da li je to normalno.
Zivot je dar. Kakav takav sa svim padovima i usponima, sa svim sitnim radostima I tugama.
Ali je jedan. I niko nema pravo da ga oduzima,ni mom sinu, ni mom sestricu, niti bilo kome.
A upravo to se desava, vec dve decenije. Moj sin nije ostavio nikoga iza sebe, moj sestric jeste.U trenutku kad je preminuo ostala je iza njega cerkica od nepune 4 godine. Sada ima pet.
Ko ce njoj objasniti zasto nema oca, zasto nema strica. Izgleda da nece niko, jer ne pricamo o tome.
Bavimo se koronom, i ratom u Ukrajini. Jeste to sve strasno, ali sta cemo sa ovom nesrecom koja oduzima hiljade zivota godisnje . Ne smemo da okrecemo glavu, nemamo pravo na to.
Gde su ti cuveni humanitarci, bave se samo onim sto je isplativo. U ovo se ne sme dirati. Isuvise su veliki I i jaki da bi ih prozivali.
Ja samo to trazim , da se cujemo I da budemo glasni I da osudimo. Trazim samo malo pravde za te nevine duse koje nista nisu skrivile. Jednostavno je neko odlucio da baci uranijumske bombe na Srbiju i da umiremo od toga decenijama.
Znate li kako to izgleda kada gledate svojim ocima da vam najdraze bice odlazi I nista ne mozete da ucinite.Ne mozete ni da placete ni da vicete da ga ne povredite. Stavite srce u kamene okove I idete dalje.
A oni koji su vam to ucinili I dalje nam dele lekcije .